J oš od daleke 1839. godine, čovjek živi sa fotografijom, sa, kako se najčešće kaže, najdostupnijim oblikom vizuelne umjetnosti. Fotografi su prve snimke uradili sa drvenim i mesinganim foto-aparatima. Kasnije je došao čuveni „Kodak“, čije se ime jednostavno izgovara na svim jezicima. Tako su ljudi od osjećaja za značaj događaja u svakodnevici za budućnost, počeli da “zaustavljaju” vrijeme, ostavljaju besmrtne tragove o minulim epohama, o čovjeku i onom što ga je pratilo u ovozemaljskom životu. Zahvaljujući njima, danas možemo da „prođemo“ kroz daleku prošlost, da saznamo šta je to što je obilježilo ta davna vremena, da, na osnovu onog što stoji na fotografijama, odgonetnemo mnogo toga važnog o razvoju ljudske zajednice, njenoj vezi sa prirodom, o srećinim i burnim vremenima čovječanstva.

Svako veće naseljeno mjesto imalo je svoje fotografe, ljude koji su bilježili važnija zbivanja, što bi trebalo ostaviti, arhivirati, da bi oni što dolaze lakše i jednostavnije upoznali prošlost, život svojih predaka. Jer, svaka fotografija je priča, dokument, uspomena, jedinstvena vrsta sjećanja. Uostalom, ona jedina može “zaustaviti” vrijeme, vjernija je i od najslikovitijeg kazivanja čovjeka o minulom vremenu.

Prethodne riječi potvrđuje ono što se moglo vidjeti 9, 10. i 11. decembra, na izložbi fotografija „Sokolac nekad i sad“, u organizaciji sokolačke Turističke organizacije. Zaposleni u Turističkoj organizaciji, na čelu sa Mirjanom Simović, uložili su ogroman trud da Sokočanima prirede prijatne trenutke u prostorijama Visoke škole za uslužni biznis, da im omoguće „putovanje“ kroz prošlost i današnje vrijeme malog grada i njegove okoline. U tome su, kada je riječ o Sokocu šezdesetih godina prošlog vijeka, imali veliku pomoć Slaviše Kneževića, Borke Kezunović i Slađane Vukojičić, ljubitelja fotografije, koji su im ustupili fotografije iz svojih kućnih arhiva.

Zaigralo je srce vremešnijih Sokočana kada su pred sobom ugledali građevine koje su nekada krasile prostor oko glavne sokolačke ulice, objekte osnovne škole, garažu Autotransporta i druge lokalitete iz vremena šezdeset i neke. „Dodirnuli“ su tragove djetinjstva, najsrećnijeg doba čovjekovog života; pokrenula su se topla sjećanja, osvježilo pamćenje. Pomilovao ih je talas vječnosti, eho davnog vremena.

Posjetioci su uživali i u fotografijama koje su pristigle na konkurs Turističke organizacije pod nazivom „Sve boje Sokoca“. Mladi autori, uz pomoć moćnih foto-aparata, mobilnih telefona i računara, uradili su atraktivne fotografije, pokazali visok osjećaj za trenutak kada treba upotrijebiti spravu za snimanje. Tako su nastali prekrasni fotosi u boji – selo u blještavilu proljeća i ljetne vrućine, trenutak kada oblaci pritisnu krovove kuća i vrhove planina, pčelinji zanos u susretu sa nektarom, radost dječije igre, bogomolje u večernjoj svjetlosti , spomenik romanijskom borcu, čija bronzana ruka poziva na zajedništvo u borbi protiv zla, plahovitost zimskih vjetrova, spokoj životinja u trenucima kada im ne prijeti opasnost od progonitelja, tren kada zima porani i ledom okuje cvijeće u bašti…

Nagrađeni su autori najboljih fotografija : Bojana Arbinja Marković, Dejana Radović, Milenko Stanković i Stefan Jolović.

Posjetioci su, na otvaranju izložbe, imali priliku da uživaju u kulturno-zabavnom programu, u kome su učestvovali: doajen sokolačkog pjesništva Milanko Borovčanin Romsok, mlađane poete Đorđe Kovačević i Milica Borovačanin, hor i članovi dramsko-recitatorske sekcije Osnovne škole „Sokolac“, Plesni klub „Nika“ i članica Kulturno-umjetničkog društva „Romanijska luča“ Ana Marija Ponjarac.

Trud zaposlenih u soklačkoj Turističkoj organizaciji se isplatio. Reakcija posjetilaca na viđeno je najbolja nagrada organizatorima izložbe. Treba naglasiti da je Izložba „Sokolac nekad i sad“ , pokazala da je fotografija, bila i ostala, najvjernije sjećanje na prošlost, slika trenutka koji se ne može ponoviti. Ona je, kako često umni ljudi kažu, „prošlost koja traje“.

Autor: Velemir Elez

Podijeli