Nošnja

Narodna nošnja na Glasincu i Romaniji zadržala se sve do danas, ali se sreće uglavnom samo u posebnim prilikama. Način života i brza urbanizacija od polovine 20. vijeka značajno su promijenili i odjeću u našem krajevima. Tradicionalna muška nošnja kod pravoslavnih bila je sastavljena od dijelova: gaće, košulja, džemadan (prsluk), gunjić, tozluke, pojas (tkanica), gunj, kabanica, čarape, rukavice, šal, opanci.

Pelengaće

Otkane su od crnog domaćeg sukna. Nogavice u pelengaća kraće su nego u Sarajevskom polju i dopiru samo do ispod koljena. U sarajevskom kraju ovaj dio odjeće kod pravoslavnih se zove „šarvale”. U Hercegovini su nošene pelengaće od bijelog ili plavog sukna.

Košulja

Kao i pelengaće, košulja spada u glavni dio muške nošnje u sokolačkom kraju. Košulja je dugačkih i širokih rukava, ukrašena je kerama (čipkom od bijelog pamučnog konca).

Srpska narodna nošnja

U Hercegovini je košulja sa širokim rukavima, ali je ukrašena vezom i boji po kragni i po prsima.

Džemadan

Nosi se samo zimi, oblači se po košulji. Pravi se od čohe ili sukna, bez rukava. Boje su crvene ili ugasite. Po ivici su optočeni gajtanom ili sirolom. U Mulaluku, susjednom dijelu Bosne jugozapadno od Glasinca, džemadani su crne boje. U Hercegovini se džemadani razlikuju u tome što se prave od sukna crvene ili plave boje. U imućnijim porodicama Sarajevskog kadiluka izrađivan je „skodomski džemadan” ukrašen srmom.

Gunjić

U sokolačkom kraju gunjić je kraći nego u Sarajevskom polju. Pravi se od crnog sukna i vezen je po prsima. Ako je gunjić od čohe, onda se zove fermen i izvezen je gajtanima, sprijeda sasvim otvoren i ne skopčava se. U Hercegovini se ne ukrašava vezom, samo se optoči crvenom sirodom po ivicama.

Tozluci

Glavna odlika glasinačke nošnje su tozluci. Nose se ispod koljena, oko listova noge, bijele su boje. Opšiveni su crvenom čohom i crnim gajtanom. U Sarajevskom polju tozluci su crne boje. U Hercegovini, odakle se doselio veći broj glasinačkog stanovništva, običnim danom se nose tozluci od bijelog sukna.

Pojas (tkanica)

Ranije, do sredine 19. vijeka, pravoslavci su se opasivali bijelim vunenim pojasom. Kasnije je postao običaj da se opasuje crveni pojas. Poslije okupacije Bosne (1878) počela je da se nosi tkanica.

Razglednica iz Bosne s početka dvadesetog vijeka

U Staroj Hercegovini običaj je bio da se nosi tkanica a ne pojas. Za pojasom se zadijeva oružje, duvanska kesa, novčanik. Poseban pojas jeste bensilav od kože. To je široki kožni opasač koji sprijeda ima više pregradaka za papire, novac, kesu za duvan, oružje, noževe.

Gunj

Nosi se zimi po gornjem dijelu tijela. Izrađen je od crnog sukna sa rukavima. Po ivicama je opšiven gajtanom, peševi su kraći i ne mogu se sastaviti na prsima. Istog je kroja i boje u istočnoj Hercegovini, ali nešto drugačijeg ukrašavanja.

Srpski seljak u narodnoj nošnji 1905. godine

Kabanica

Oblači se zimi dugačka crvena kabanica, ukrašena crnim gajtanom. Nema rukava, ali je vrlo široka i ima prorez za ruke. Bile su u upotrebi i pramenite kabanice sa kapuljačama. Kabanica nije posebna odlika glasinačke nošnje.

Čarape

Na noge se obuvaju čarape ispletene od vune, prije duge do pola koljena, kasnije kraće. Čarape su mrke ili bijele boje. Na čarape se oblače nazuvci, šareni i dugi do pola stopala, tako da se iz opanaka gotovo i ne vide. Njih su vremenom potisnuli priglavci, uglavnom crveni, rijetko šareni, dugi do članaka.

Rukavice

Pletene su od vune, sa dva prsta, jednobojne ili šarene. Kasnije su počele da se pletu rukavice sa svih pet prstiju.

Šal

Nekada se nosio vuneni šal dužine 2 m, a širine oko 30 cm, sa resama na oba kraja dužine oko 5 centimetra. Nosio se obično oko glave tako da se vide samo oči (u vrijeme niskih temperatura) i oko kape kada je toplije. Šalove su nosili i stari i mladi.

Opanci

U starija vremena nosili su se opanci, oputnjaci, izrađeni od kože i opute. Izrađivali su ih sami seljaci. Kasnije je izrada opanaka malo usavršena, pravljeni su takođe od kože i opute. Prije oblačenja, opanci se podlože obojcima. Vremenom su opanci izašli iz upotrebe i u sokolačkom kraju ih niko ne nosi. Danas na ovom prostoru nema ni valjaonice sukna, ni tkalje sukna, ni razboja (stana) za tkanje. Samo ponegdje se može vidjeti preslica.

Kapa

Srbi pravoslavci u dužem vremenskom periodu nosili su na glavi fes, crveni sa ćulahom u njemu ili sam ćulah.

Srpska svadba na selu s početka dvadesetog vijeka

Oko ćulaha se zamota bijela marama u četiri nita ili crveni šal. Vremenom su pravoslavci napustili fes i ćulah i u potpunosti ga zamijenili šubarom od crne jagnjetine. Šubara od crne jagnjetine postala je znak za srpsku nacionalnost.

Koparan

Koparan se oblači ispod džečerme. Bogatije seljanke o velikim svecima nose još i „velike haljine“: anteriju i ćurdiju.

Anterija

Anterija je od šamlaće (polusvilene tkanine koja se dobija iz Carigrada za pravljenje anterije i koparana) ili od ćitablije, duga do članaka, sa rukavima na kovčaluke i sa zlatnim arčevima i gajtanima. Oblači se po džečermi, a isključuje koparan. Po anteriji se oblači ili ćurdija ili kuburija.

Ćurdija

Ćurdija je bez rukava, a kuburija sa rukavima, inače su u svemu jednake. Napravljene su od čohe, većinom mavene, postavljene samurima i duge do pasa. Mjesto ovih, neke su žene nosile do sada i veliku (dugu) ćurdiju, koja se od male razlikuje time što je duga do članaka, sa postavljenom zavrćenom jakom, pod pazuh nabrana, sa prorezanim džepovima, oko kojih su bile po tri zlatne kite. Boje je uvijek plave…


– U ženskinja pamučna anterija, šarena ili crvena, ćurdija modra od čohe s postavom od tala, ili zubun od sukna crven ili crn, do niže koljena a i po kraći, išaran svilom. S prijeda pregača vunena s crvenim prugama, a po dnu s resama. Na glavi povezana kapa s poćelicom, potkićena cvijećem i ćinćuricama, – a povrh glave pokrivača bijela, crna ili šarena. O vratu đerdani s bijelim, starim novcnama, na rukama do šake srebrne alale (belenzuke kao obruči), a na prstima prstenje. Gdje koje nose tanki vuneni pojas, vezenu đečermu, kratku ćurdiju bez rukava, crne pamučne dimije i na nogama opanke ili firale“, bilježi 1886.godine, prvi učitelj na Sokocu, Risto Čajkanović.

Đorđe Stratimirović, 1891.godine, ovako opisuje nošnju:

„Lijepo je vidjeti o većim praznicima kićene momke, gdje se ispred crkve igraju „kamena s ramena“; ali i „kuglanje“ već se u Sokocu odomaćilo. Djevojke se havtaju u kolo, gizdave su i stidljive. Nošnja je ženska vrlo zgodna: bijela košulja (ujedno i suknja) i bijele turska šalvare, šarena pregača, pas s velikm paftama, crven zubun (s prijeda otvorena dolama). Vidjesmo pak jednu djevojku u dosita gospodskoj odjeći: nosila je od meka, bijela platna nateriju, koja od vrata do članaka dopiraše i koja je posve zatvorena sprijeda, a ima široke rukave; povrh anterije jelek (prsluk) i oko struka pas. Bogatije „cure“ imaju kožne, kljunate papuče, uvrh čeka nokovicu tj. dijadem od žutog tenećeta; preko glave pak još bijelu maramu, koja se ozad nekako svezuje; na objema rukama nose poširoke, duple, srebrne grivne, a oko vrata đerdane od crvenih gmiza i sitnih srebrnih novaca.“